Uzja Miloš pomamna kulaša,
pa okrenu od b’jela šatora
zametnuvši koplje naopako.
Govori mu srpski car Stjepane:
„Ne nos’, sinko, koplje naopako,
već okreni koplje unapredak,
jer će ti se smijati Latini.”
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga:
ako mene do nevolje bude,
ja ću lasno koplje okrenuti:
ako li mi ne bude nevolje,
doneti ga mogu i ovako.”
Pa otide niz polje leđansko.
Gledale ga Latinke đevojke,
gledale ga, pak su govorile:
„Bo’že mili, čuda velikoga!
Kakva je to careva zamjena ?
Ta na njemu ni haljina nema!
Veseli se,kraljev zatočniče,
nemaš na što sablje izvaditi,
nit’ je imaš o što krvaviti.”
U to doba dođe do šatora,
đe zatočnik sjedi pod šatorom,
za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Ustan’ more, bijelo Latinče,
da junački mejdan dijelimo!”
Al’ govori bijelo Latinče:
„Id’ odatle, crni Bugarine!
Nemam o što sablje poganiti,
kad na tebe ni haljina nema.”
Ražljuti se Miloš Vojinović:
„Ustan’ more, bijelo Latinče!
Na tebe su pobolje haljine,
s tebe ću ih na sebe obući!
Tad Latinče na noge poskoči,
pak posjede pomamna dorata,
odmah ode poljem razigravat.
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
na njega je koplje dočekao,
prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče:
„Čekaj malo, crni Bugarine,
loše su mi koplje podmetnuli,
dok otidem da koplje prom’jenim.”
Pak pobježe preko polja ravna.