“Prođ’ se taste, stari Jug-Bogdane!
“Ja sam s šuram’ bio u lijepo,
“A šurnjaje gospodske gospođe
“Divno zbore, a divno me dvore,
“Toj tazbini mojoj mane nema,
“No da vidiš, što sam neveseo:
“Stiže knjiga od malene Banjske,
“Baš od moje ostarjele majke;”
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
“No moj taste, stari Jug-Bogdane!
“I ako je moja danas ljuba,
“Ljuba moja, al’ je šćera tvoja:
“Sramota je i mene i tebe;
“No moj taste, starac Jug-Bogdane!
“Misliš li me mrtva požaliti,
“Požali me dok sam u životu.
“Molim ti se i ljubim ti ruku,
“Da daš mene đece devetoro,
“Đecu tvoju, a šureve moje,
“Da ja, taste, u Kosovo pođem,
“Da potražim dušmanina moga,
“A careva grdna hainina,
“Koji mi je roblje zarobio;
“A nemoj se, taste, prepanuti,
“Ni za tvoju đecu ubrinuti;
“Ja ću đeci, mojim šurevima,
“Hoću njima ruho prom’jeniti,
“A u Tursko ruho oblačiti:
“Oko glave bijele kauke,
“A na pleći zelene dolame,
“A na noge meneviš čakšire,
“O pojasu sablje plamenite;
“Prizvat’ sluge i kazaću junak,
“Neka sluge konje osedlaju,
“Osedlaju, tvrdo opasuju,
“Nek prigrću mrkim međedinam’:
“Učiniću đecu janjičare;
“Ja ću đecu šure sjetovati,
“Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
“A kroz vojsku cara ka Kosovu,
“Pred njima ću biti delibaša,
“Nek se stide i nek se prepanu,
“Nek se svoga boje starješine;
“Kogođ stane u carevoj vojsci,
“Kogođ stane s nama govoriti,
“Stane Turski, okrene Manovski,
“Ja s Turcima mogu progovorit’,
“Mogu Turski, i mogu Manovski,
“I Arapski jezik razumijem,
“I na krpat sitno Arnautski;
“Provodiću đecu kroz Kosovo,
“Svu ću vojsku Tursku uvoditi,
“Dok ja nađem dušmanina moga,
“A Turčina silna Vlah-Aliju,
“Koji mi je roblje porobio;
“Nek šurevi bidu u nevolji,
“El sam, taste, mogu poginuti,
“Kod šureva ne ću poginuti
“Jali rane lasno dopanuti.”
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:
“Strahinj-bane, ti moj zete mili!
“Viđeh jutros, da pameti nemaš.
“Što mi đece išteš devetoro,
“Da mi đecu vodiš u Kosovo,
“U Kosovo, da ih kolju Turci,
“Nemoj, zete, više progovarat’,
“Ne dam đece vodit’ u Kosovo,
“Makar šćeri nigda ne vidio.
“Mio zete, deli Strahinj-bane!
“Rašta si se tako razdertio?
“Znaš li, zete? ne zna li te ljudi!
“Al’ ako je jednu noć noćila,
“Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
“Ne može ti više mila biti,
“Bog j’ ubio, pa je to prokleto,
“Voli njemu, nego tebe, sine;
“Neka ide, vrag je odnesao!
“Boljom ću te oženiti ljubom,
“S tobom hoću ladno piti vino,
“Prijatelji biti do vijeka;
“A ne dam ti đecu u Kosovo.”
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut’ ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,
No sam ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s’ zetu i Bogom se kunu:
“Volimo te, Strahiniću bane!
“No svu zemlju našu carevinu;”
Al’ da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.

Zanimljiva ti je ova priča? Podeli s prijateljima!