Banović Strahinja

No se derviš Bogom proklinjaše:
“Ti sokole, Strahiniću bane!
“Tvrđa mi je vjera od kamena,
“Da ćeš sade sablju povaditi,
“Da ćeš pola vojske pogubiti,
“Nevjereti učiniti ne ću,
“Ni tvojega ljeba pogaziti
“I ako sam bio u tamnici,
“Dosta si me vinom napojio,
“Bijelijem ljebom naranio,
“A često se sunca ogrijao,
“Puštio si mene veresijom;
“Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
“Ne svjerovah, eli nemah otkud;
“Od mene se nemoj pobojati.
“A što pitaš i razbiraš, bane,
“Za Turčina silna Vlah-Aliju,
“On je bijel čador razapeo
“Na Goleču visokoj planini;
“Tek ti hoću, bane, progovorit’:
“Jaši đoga, bježi iz Kosova,
“El ćeš, bane, poginuti ludo:
“U sebe se pouzdati nemoj,
“Ni u ruku, ni u britku sablju,
“Ni u tvoje koplje otrovano,
“Turčinu ćeš na planinu doći,
“Hoćeš doći, al’ ćeš grdno proći
“Kod oruža i kod konja tvoga
“Živa će te u ruke fatiti,
“Hoće tvoje salomiti ruke,
“Živu će ti oči izvaditi ”
Nasmija se Strahiniću bane:
“Bogom brate, starišu dervišu!
“Ne žali me, brate, od jednoga,
“Tek me vojsci Turskoj ne prokaži.”
A Turčin mu riječ progovara:
“Čuješ li me, deli Strahin-bane!
“Tvrđa mi je Vjera od kamena,
“Da ćeš sade đoga naljutiti,
“Da ćeš sade sablju povaditi,
“Da ćeš satrt’ pola caru vojske,
“Nevjere ti učiniti ne ću,
“Ni Turcima prokazati tebe.”
Zbori bane, ne podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
“O moj brate, starišu dervišu!
“pojiš konja jutrom i večerom,
“pojiš konja na vodi Sitnici,
“Nu uvjedžbaj, i pravo mi kaži,
“Đe su brodi na toj vodi ladnoj,
Da ja moga konja ne uglibim?”
A derviš mu pravo progovara:
“Strahin-bane, ti sokole Srpski!
“Tvome đogu i tvome junaštvu
“Svud su brodi, đegođ dođeš vodi.”
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s’ bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al’ da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinjovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan adet bješe.
Kanal svaki zaspat’ na uranku,
Na uranku, kad ogr’jeva sunce;
Oči sklopi, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrata,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje.
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
“Gospodare, silan Vlah-Alija!
“Nu se digni, glavu ne digao!
“Nu opasuj mukadem-pojasa,
“I pripasuj svijetlo oruže,
“Eto k nama Strahinića bana,
“Sad će tvoju glavu ukinuti,
“Sa će mene oči izvaditi.”