Banović Strahinja

Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po poli mu sablju presjekao:
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal’ Turčinu ruke obranio;
Udari se Junak na Junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetati,
No se brani s onom polovinom:
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablja dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitrijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetni dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahin:bana b’jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
Tada bane riječ progovara
“Ljubo moja, tebe bog ubio!
“Koje jade gledaš na planini?
“No ti podbi jedan komat sablje,
“Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
“Misli, ljubo, koga tebe drago.”
Ali Turčin ljuto progovara:
“Dušo moja, Strahinjina ljubo!
Nemoj mene, no udri Strahina,
“Nigda njemu mila biti ne ćeš,
“Prijekorna biti do vijeka:
“Koriće te jutrom i večerom,
“Đe si bila sa mnom pod čadorom;
“Mene biti mila do vijeka,
“Odvešću te Jedrenetu gradu,
“Narediću tridest sluškinjica,
“Nek ti drže skute i rukave,
“Raniću te medom i šećerom,
“Okititi tebe dukatima
“Savrh glave do zelene trave;
“Udri sade Strahinića bana!”
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka’ da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg’vu bijelu kauku,
Pres’ječe mu zlatali čelenku,
I pres’ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit’ oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Đe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;