A đevojka suze proljevaše,
Pa Stefanu vako govoraše:
„O moj babo, srpski car-Stefane,
kad me pitaš da ti pravo kažem.
Jedno jutro jesam poranila,
uze krunu u bijele ruke,
pa izađo na bijelu kulu;
turi krunu ja na moju glavu
da ja viđu bi l’ mi priličila,
dok ogrija od istoka sunce.
Kad je kruna sunce opazila,
od krune je zraka udarila
po Prizrenu i oko Prizrena
čak do Šare visoke planine,
više Šare u Jastreb planinu,
gde se mnogi sokolovi legu,
sa njima su prebijele vile.
Mili babo, srpski car Stefane,
ja se vrati u bijelu kulu,
na mjesto sam krunu ostavila,
kad je tamna noćca dolazila,
i dok noći neko doba bilo,
poletio siv zelen sokole,
i za njime sedam labudova
jest od Šare i Jastreb-planine,
bijeloj nam dolećeše kuli.
Labudovi padoše na kulu,
a siv soko na srčali peicer,
sva se kula iz temelja ljulja.
Od sokola svjetlost udarila,
pa se vidi u kavezu žutu
u ponoći kao u sred podne.
Tresnu soko sokolova krila,
Osta momak u tanku košulju.
Tu je tamnu noćcu prenoćio,
a ujutru dobro poranio,
više mi se nije povratio,
sa njime sam čedo zadobila.”
A kad čuo srpski car Stefane,
car se manu u cepove rukom,
izvadi joj rušpa pet stotina,
pa ih daje Milici đevojci:
„Na, Milice, moja nesretnice,
udri na se svilu i kadivu,
i evo ti štaka pozlaćena,
pa ti Šari idi i Jastrebu,
te ti svoga zaručnika traži;
sa njime si čedo zadobila,
ovamo ti povratišta nema,
povratišta niti utjecišta,
jer tako mi moje vjere tvrde,
ako ikad u Prizrena dođeš,
rastr’ću te konjma na repove.”
Kad đevojka cara saslušala,
proli suze niz bijelo lice,
pa otvori rave i dolafe,
pa izvadi svilu i kadivu;
na se udri i srmu i zlato,
okiti se što ljepše mogaše,
uze mlada štaku pozlaćenu,
pa otide niz bijelu kulu.
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
