Braćo moja i družino draga,
onda bješe žalost pogledati
kako ide Milica đevojka
pravo Šari visokoj planini,
a često se kuli okretaše,
i Prizrenu gradu bijelomu;
suze roni niz bijelo lice,
ljuto pišti do Boga se čuje.
Dok se Šari primaknula blizu,
trag je smela, put je izgubila,
prebijaše drvlje i kamenje.
Namjera je bila nanijela
u planini na bijele ovce.
Kad đevojku sagledaše ovce,
odista se bile prepanule,
pobjegoše čobaninu svome.
A to viđe Vide čobanine,
pa dovati pušku dževerdara,
odista je ubiti oćaše,
pa ovako-Vide besjedio:
„Ajd’ otale, prebijela vilo,
ne plaši mi prebijele ovce,
ako tutnem moje mrke vaške,
živu će te raskinuti, vilo,
ako li mi oćeš pobjegnuti,
ubiću te puškom ceverdarom.”
Đevojka mu poče besjediti:
„Bogom brate, Vide čobanine,
ne udri me puškom dževerdarom,
ja nijesam prebijela vila,
no žalosna ćerka Stefanova
srpska cara zemlje gospodara,
no mi kaži Jastrijeb planinu,
đe se kade (?) sokolovi legu.”
I to Vide za Boga ajaše,
pa joj primi Bogom pobratimstvo,
ovako joj Vide besjedio,
posestrimu na put je izveo:
„Idi, sestro, gore uz planinu;
kad iziđeš na vrh od planine,
tu imaju mloge raskrsnice,
ti okreni s desna na lijevo,
oćeš doći zelenu jezeru,
kod jezera zelena je jela,
tu se, sestro, sokolovi legu;
to jezero nikad nije samo,
čuvaju ga sokolovi sivi.”
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
