A da vidiš ćeri Stefanove,
ona turi u džepove ruku,
pa izvadi stotinu dukata,
pa ih daje Vidu pobratimu:
„Na ti, Vide, Bogom pobratime,
neka znadeš da sestru imadeš.”
Odatle se podiže đevojka,
dok izađe na vrh od Jastreba,
đeno jesu mnoge raskrsnice,
pa okrenu s desna na lijevo.
Ona dođe i jezero nađe.
Kod jezera zelena je jela,
na jeliku siv zelen sokole,
soko drži strele i tetive,
po jezeru b’jeli labudovi.
Kad đevojku viđeše labudi,
i oni se bili prepanuli,
a soko joj sa jelike viče:
„Bjež’ otale, prebijela vilo,
ne plaši mi b’jele labudove,
jer tako mi moje vjere tvrde,
ako zapnem strelu i tetivu,
oću tebe ustreliti, vilo.”
A đevojka besjedi sokolu:
„Ne -udri me strelom ni tetivom,
no mi kaži suđenika moga;
ja nijesam prebijela vila,
no žalosna ćerka Stefanova,
po imenu Milica đevojka.”
Sve mu kaže što je i kako je,
da joj više povratišta nema
u Prizrena grada bijeloga.
Onda soko poče besjediti:
„Ti ako ćeš mene poslušati,
soko tebe oće sjetovati.
Od jezera ti istoku pođi,
dok izađeš kraju od planine,
oćeš viđet Orlujevca grada,
dobro gledaj i viđi, đevojko,
štono ima u vr’ Orlujevca,
mnoge kule jesu pokrivene,
pokrivene tenećetom žutim,
jedna ima ponajviša kula,
ponajviša ponajljepša kula,
pokrivena tenećetom žutim,
na kuli je od zlata jabuka,
na jabuci sokolova krila,
pa se krilo na čekrk okreće,
pokazuje koji vjetar duva,
kad ogrije od istoka sunce,
pa jabuka odgovara suncu,
a tenećka sjajnome mjesecu,
idi pravo pod bijelu kulu,
ono kula suđenika tvoga.
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
