„Stara babo, Jovanova majko,
ti ako ćeš biti vjere tvrde,
ja ću tebe za Jovana kazat’.
Kako noću bude tri sahata,
ti izađi pred bijelu kulu,
pa pogledaj Šari i Jastrebu,
tu ćeš vidjet’ vatre čudnovate
od planine do bijele kule,
kad se blizu poprimaknu kuli,
tu ćeš vidjet’ i Jovana tvoga.”
Da viš babe Jovanove majke,
kako noćca tamna dolazila,
ode stara pred bijelu kulu,
često gleda Šari i Jastrebu,
dok ugleda vatre čudnovate,
sipaju se do zemljice crne,
dok dođoše Jovanovoj kuli.
Da viš babe Jovanove majke,
kad je bilo noći pola tamne,
baba uze ključe svako ake,
pa otvori bijelu odaju.
Dok je stara otvorila bila,
viđe sina dijete Jovana,
đe Jovane sanak boravljaše,
viš’ glave mu krila i okrilja,
momak leže u tanku košulju.
Uze baba krila i okrilja,
ne bi li joj Jovan ostanuo,
da joj više polećet’ ne može.
Kad ujutro jutro osvanulo,
osvanulo i sunce granulo,
dok zapišta lijepa đevojka
na bijelu Jovanovu kulu.
U tom baba brže poitala,
kada vide dijete Jovana,
ne bi l’ ga se nagledala majka,
kami majci da vidi Jovana.
Kad je stara otvorila vrata,
mrtva Jova nađe u odaju,
sav je Jovan u krv ogreznuo,
na Jovanu ima devet rana.
Dugo vile čekale Jovana,
do zorice i bijela dana,
kad viđeše da Jovana nema,
među sobom bile besjedile:
„Mlado momče je se prevarilo,
više s nama u planinu neće.”
Pa uzeše strele i tetive,
ustreliše dijete Jovana,
i momku su srce oštetile.
Kad to viđe Jovanova majka,
zakukala kako kukavica,
mila snaha kako lastavica,
u kukanju obje govorahu:
„O Jovane, naše jarko sunce,
malo ti nas bješe ogrijalo,
pa nam sade za goripu zađe!
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
