Kad se prenu Miloš Vojinović,
te sagleda caru oči čarne,
kulaš ide s konjma carevijem;
on pokupi dizgene kulašu,
pa išćera njega iz svatova:
udara ga oštrom bakračlijom,
po tri koplja uprijeko skače,
po četiri nebu u visine,
unapredak ni broja se ne zna;
iz usta mu živi oganj sipa,
a iz nosa modar plamen suče.
Stade svata dvanaest hiljada,
te gledaju konja u Bugara;
konja glede, a sami se čude:
„Bože mili, čuda velikoga!
Dobra konja, a loša junaka!
Još takoga ni viđeli nismo;
jedan bješe u zeta careva,
i sada je — u Vojinovića.”
Gledale ga još tri šićarcije:
jedno jeste Đakovica Vuče,
a drugo je Nestopoljče Janko,
a treće je momče Prijepoljče;
gledali ga, pak su govorili:
„Dobra konja mladog Bugarina!
Baš ga ovđe u svatov’ma nema,
ta nema ga ni u cara našeg!
Hajde malo da izostanemo,
ne bi li ga kako izmamili.
Kad su bili do Klisure blizu,
izostaše do tri šićarcije,
pa govore Miloš-čobaninu:
„Čuješ more mlađano Bugarče,
hoćeš dati konja na razmjenu?
Daćemo ti konja još boljega,
i još prida stotinu dukata,
i suviše ralo i volove,
pak ti ori, te se ljebom rani.
Veli njima Miloš Vojinović:
„Prođ’te me se, do tri šićardžije!
Boljeg konja od ovog ne tražim,
ni ovoga umirit ne mogu;
što će mene stotina dukata ?
Na kantar ih mjeriti ne znadem,
a brojem ih brojiti ne um’jem;
što će mene ralo i volovi?
Mene nije ni otac orao,
pak je mene ljebom odranio.
Tad govore do tri šićardžije:
„Čuješ more, mlađano Bugarče,
ako ne daš konja na razmjenu,
mi ćemo ga nasilu oteti!
Al’ govori Miloš Vojinović:
„Sila otme zemlju i gradove,
kamol’ mene konja otet neće!
Volim dati konja na razmjenu,
jer ne mogu pješke putovati.”
Pa ustavi svojega kulaša,
pružn ruku ispod međedine,
oni misle bakračliju skida,
al’ on skida zlatna šestoperca,
te udara Đakovicu Vuka:
koliko ga lako udario,
tri puta se Vuče premetnuo.
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Toliki ti rodili grozdovi
u pitomoj tvojoj Đakovici!”
Pobježe mu Nestopoljče Janko,
stiže njega Miloš na kulašu,
udari ga među pleći žive,
četiri se puta premetnuo:
„Drž’ se dobro, Nestopoljče Janko!
Tolike ti jabuke rodile
u pitomu Nestopolju tvome!”
Bježi jadno momče Prijepoljče,
dostiže ga Miloš na kulašu,
te i njega kucnu šestopercem,
sedam se je puta premetnulo:
„Drž’ se dobro, momče Prijepoljče,
pa kad dođeš Prijepolju tvome,
povali se među đevojkama
đe s’ oteo konja od Bugara!”
Pa okrenu konja za svatovi.
Kad dođoše bijelu Leđanu,
razapeše po polju šatore.
Zob iziđe konjma carevijem,
nema ništa konju Miloševu.
Kad to viđe Miloš Vojinović,
uze torbu na lijevu ruku
od zobnice jedne te do druge,
dok je svoju punu napunio.
Pa on ode tražit mehandžiju:
„Mehandžija, daj da pijem vina!”
Mehandžija njemu odgovara:
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
