Ženidba Dušanova

„Id’ odatle, crni Bugarine!
Da s’ donio bugarsku kopanju,
ako bih ti i usuo vina;
za te nisu čaše pozlaćene!
Pogleda ga Miloš poprijeko,
udari ga rukom uz obraze:
koliko ga lako udario,
tri mu zuba u grlo sasuo.
Moli mu se mladi mehandžija:
„Ne udri me više, Bugarine!
Biće tebe vina izobila,
ako caru neće ni dostati.”
Miloš više ne šće ni iskati,
već sam uze, pak se napi vina.
Dok se Miloš malo ponačini,
u tom svanu i ogranu sunce.
Al’ povika sa grada Latinče:
„Oj čuješ li, srpski car-Stjepane,
eto dolje pod gradom Leđanom
izišo je kraljev zatočniče,
zove tebe na mejdan junački;
valja ići mejdan dijeliti,
ili nećeš odavde izići,
ni izvesti svata nijednoga,
akamoli Roksandu đevojku !
Kad to začu srpski car-Stjepane,
on telala pusti u svatove,
telal viče i tamo i amo:
„Nije l’ majka rodila junaka
i u svate caru opremila,
da za cara na mejdan iziđe ?
Čestita bi njega učinio.”
Al’ se nitko naći ne mogaše.
Car s’ udari rukom po koljenu:
„Jao mene do Boga miloga!
Sad da su mi dva sestrića moja,
dva sestrića, dva Vojinovića,
sad bi oni na mejdan izišli.”
Istom care u besjedi bješe,
Miloš ide, a kulaša vodi
do pred šator srpskog car-Stjepana:
„Je l’ slobodno, care gospodine,
da ja idem na mejdan u polje ?”
Veli njemu srpski car Stjepane:
Jest slobodno, mlađano Bugarče,
jest slobodno, al’ nije prilike;
ako zgubiš mlada zatočnika,
čestita ću tebe učiniti.”
Uzja Miloš pomamna kulaša,
pa okrenu od b’jela šatora
zametnuvši koplje naopako.
Govori mu srpski car Stjepane:
„Ne nos’, sinko, koplje naopako,
već okreni koplje unapredak,
jer će ti se smijati Latini.”
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga:
ako mene do nevolje bude,
ja ću lasno koplje okrenuti:
ako li mi ne bude nevolje,
doneti ga mogu i ovako.”
Pa otide niz polje leđansko.
Gledale ga Latinke đevojke,
gledale ga, pak su govorile:
„Bo’že mili, čuda velikoga!
Kakva je to careva zamjena ?
Ta na njemu ni haljina nema!
Veseli se,kraljev zatočniče,
nemaš na što sablje izvaditi,
nit’ je imaš o što krvaviti.”
U to doba dođe do šatora,
đe zatočnik sjedi pod šatorom,
za koplje je svezao dorata.
Veli njemu Miloš Vojinović:
„Ustan’ more, bijelo Latinče,
da junački mejdan dijelimo!”
Al’ govori bijelo Latinče:
„Id’ odatle, crni Bugarine!
Nemam o što sablje poganiti,
kad na tebe ni haljina nema.”
Ražljuti se Miloš Vojinović:
„Ustan’ more, bijelo Latinče!
Na tebe su pobolje haljine,
s tebe ću ih na sebe obući!
Tad Latinče na noge poskoči,
pak posjede pomamna dorata,
odmah ode poljem razigravat.
Miloš njemu stade na biljezi.
Baci koplje bijelo Latinče
na Miloša u prsi junačke;
Miloš drži zlatna šestoperca,
na njega je koplje dočekao,
prebio ga na tri polovine.
Veli njemu bijelo Latinče:
„Čekaj malo, crni Bugarine,
loše su mi koplje podmetnuli,
dok otidem da koplje prom’jenim.”
Pak pobježe preko polja ravna.