Ženidba Dušanova

Al’ povika Miloš Vojinović:
„Stani malo, bijelo Latinče,
milo bi ti bilo pobjegnuti!”
Pak poćera po polju Latinče,
doćera ga do leđanskih vrata,
al’ leđanska vrata zatvorena.
Pusti koplje Miloš Vojinović
te prikova bijelo Latinče,
prikova ga za leđanska vrata,
pak mu rusu odsiječe glavu,
kulašu je baci u zobnicu;
pa uvati njegova dorata,
odvede ga caru čestitome:
„Eto, care, zatočnika glave!
Car mu dade blago nebrojeno:
„Idi, sinko, te se napij vina;
čestita ću tebe učiniti!”
Tek što Miloš sjede piti vino,
al’ povika sa grada Latinče:
„Eto, care, pod Leđanom gradom
na livadi tri konja viteza,
pod sedlima i pod ratovima,
i na njima tri plamena mača,
vrhovi im nebu okrenuti:
da preskočiš tri konja viteza!
Ako li ih preskočiti nećeš,
nećeš izić, ni izvest đevojke.
Opet viknu telal po svatov’ma:
„Nije l’ majka rodila junaka
i u svate caru opremila,
da preskoči tri konja viteza
i na njima tri plamena mača ?
Taj se junak naći ne mogaše.
Al’ eto ti mlada Bugarina
pred šatora srpskog car-Stjepana:
„Je l’ slobodno care gospodine,
da preskočim tri konja viteza?” —
„Jest slobodno, moje drago d’jete! –
Nego skini bugar-kabanicu:
Bog ubio onoga terziju
koji tije toliku srezao
Govori mu Miloš Vojinović:
„Sjedi, care, pak pij rujno vino,
ne brini se mojom kabanicom;
ako bude srce u junaku,
kabanica neće ništa smesti:
kojoj ovci svoje runo smeta,
onđe nije ni ovce ni runa!”
Pa on ode u polje lađansko.
Kada dođe do dobrijeh konja,
on provodi svojega kulaša,
pa kulašu svome progovara:
„Čekaj mene u sedlo, kulašu!
A on prođe s one druge strane,
zaigra se preko polja ravna
i preskoči tri konja viteza
i na njima tri plamena mača,
ustavi se na svojem kulašu;
pa on uze tri konja viteza,
odvede ih srpskom car-Stjepanu.
Malo vreme zatim postojalo,
al’ povika sa grada Latinče:
„Hajde sada, care Srbljanine,
pod najvišu kulu u Leđanu,
na kuli je koplje udareno,
na koplju je od zlata jabuka:
ti strijeljaj kroz prsten jabuku!
Miloš više ne šće ni čekati,
već on pita cara čestitoga:
„Je l’ slobodno, care gospodine,
da strijeljam kroz prsten jabuku?”
„Jest slobodno, moj rođeni sinko!
Ode Miloš pod bijelu kulu,
zape str’jelu za zlatnu tetivu,
ustrijeli kroz prsten jabuku,
pak je uze u bijele ruke,
odnese je caru čestitome.
Lijepo ga care obdario.
Malo vreme zatim postajalo,
al’ povika sa grada Latinče:
„Eto, care, pod bijelom kulom
izišla su dva kraljeva sina,
izveli su tri l’jepe đevojke,
tri đevojke, sve tri jednolike,
i na njima ruho jednoliko:
idi poznaj koje je Roksanda;
ako li se koje druge mašiš,
nećeš izić ni iznijet glave,
akamoli izvesti đevojke!”
Kad je care r’ječi razumio,
on doziva Todora vezira:
„Idi, slugo, te poznaj đevojku!”
Todor mu se pravo kunijaše;
„Nijesam je, care, ni viđeo,
jer su mi je po mraku izveli,
kada sam je ja prstenovao.”
Car s’ udarn rukom po koljenu:
„Jao mene do Boga miloga!
Nadmudrismo i nadjunačismo,
pak nam osta cura na sramotu!”
Kad to začu Miloš Vojinović,
on otide caru čestitome: