Mili Bože, čuda velikoga!
Da je kome pogledati bilo
kako s’ječe vojvoda Momčilo,
kako krči druma niz planinu;
više tlači konjic Jabučilo
neg’ što Momčil’ britkom
sabljom sj’eče;
al’ ga loša sreća susretnula:
kad iziđe prema Pirlitoru,
susrete ga devet vranih konja,
a na njima brata ni jednoga!
To kad viđe vojvoda Momčilo,
u junaku srce prepuknulo,
od žalosti za braćom rođenom,
bijele mu malaksaše ruke,
te ne može više da siječe,
već udara konja Jabučila,
udara ga čizmom i mamuzom,
da poleti gradu Pirlitoru,
al’ mu konjic polećet ne može;
kune njega vojvoda Momčilo:
„Jabučilo, izjeli te vuci!
Isšale smo odavde lećeli,
bez nevolje, tek od obijesti,
a danas mi polećeti nećeš!”
Al’ mu konjic njiskom odgovara:
„Gospodaru, vojvoda Momčilo,
nit’ me kuni niti me nagoni,
danas tebi polećet ne mogu;
Bog ubio tvoju Vidosavu!
Ona mi je sapalila krila;
što ne mogla vatrom sagoreti,
to pod kolan pritegnula tvrdo;
veće bježi kuda tebi drago!”
Kad to začu vojvoda Momčilo,
proli suze niz junačko lice,
pa odskoči od konja čilaša,
triput skoči, do grada doskoči,
ali gradu vrata zatvorena,
zatvorena i zamandaljena!
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
