Kad se Momčil’ viđe ia nevolji,
on dozivlje sestru Jevrosimu:
„Jevrosima, moja mila sejo,
pušti meni jednu krpu platna,
ne bih li ti u grad utekao.”
Seja bratu kroz plač odgovara:
„A moj brate, vojvoda Momčilo,
kako ću ti puštit krpu platna,
kad je meni snaha Vidosava,
moja snaha, tvoja nevjernica,
savezala kose za direke?
Al’ je sestra srca žalostiva,
žao joj je brata rođenoga,
ona ciknu, kako ljuta guja,
manu glavom i ostalom snagom,
iz glave je kose iščupala,
ostavila kose na direku,
pa dovati jednu krpu platna,
preturi je gradu niz bedene.
Momčil’ vati onu krpu platna,
pa se penje gradu uz bedene,
gotov’ bješe u grad uskočiti;
al’ doleće ljuba nevjernica,
oštru sablju nosi u rukama,
pres’ječe mu platno više ruku,
Momčil’ pade gradu niz bedene,
kraljeve ga dočekaše sluge
na mačeve i na koplja bojna,
na nadžake i na buzdovane;
a dopade kralju Vukašine,
udari ga onim bojnim kopljem,
udari ga posred srca živa,
al’ govori vojvoda Momčilo:
„Amanet ti, Vukašine kralju:
ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć’ i tvoju izgubiti glavu:
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga;
već ti uzmi moju milu seju,
seju moju milu, Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, ko i ja, junaka.
Rubrike:
Poslednja izmena:
| Objavljeno prvi put:
| Objavio/la:
