I uzeše dvadeset klinaca,
udaraju pod noktove* Radu;
i tu Rade tvrda srca bio –
ni se miče, ni dušicom diše.
Opet veli Bećir-aginica:
“A, bogami, nij’ umro Rade,
nij’ umro, već se ućutio –
sakupite kola đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu,
hoće li se nasmijati na nju!”
Sakupiše kolo đevojaka
i pred njima lijepu Hajkunu.
Na Rada je kolo navodila,
preko Rada nogama igrala.
A kakva je, da je Bog ubije,
od sviju je i veća i ljepša,
ljepotom je kolo začinila,
a visinom kolo nadvisila –
stoji zveka na vratu đerdana,
stoji škripa gaća od sandala!
Kad je zgleda Mali Radojica,
lijevijem okom progleduje,
desnijem se brkom nasmijava.
A kad vid’la Hajkuna đevojka,
ona snimi svilena jagluka,
njime pokri Rada po očima
a da druge ne vide đevojke;
pa je svome babi govorila:
“Jadan babo, ne griješi duše,
već nosite sužnja, zakopajte!”
