Bože mili, čuda velikoga!
Od kako je svijet postanuo,
nije ljepši cvijet procvatio,
kako što je u Prizrenu gradu
mila ćerca srpskog car-Stefana,
a Milica lijepa đevojka.
Milica je u kavezu rasla
bez promjene petnaest godina,
a kakva je, šinula je guja,
bi rekao i bi se zakleo,
al’ je vila, ali je rodila,
al’ je sa njom drugarica bila.
Šta je zemlja na četiri strane,
ljepote joj u svijetu nema.
Da vidite, braćo moja draga,
zaludu joj vala i ljepota,
govori se po Prizrenu gradu,
živo čedo nosi pod pojasom.
To se čudo na daleko čulo,
to začuo srpski car Stefane.
Jedno jutro Stefan podranio,
pa pošeta u kavez đevojci.
Kad ga viđe Milica đevojka,
pred cara je na noge skočila.
Car Milici dobro jutro viče,
đevojka mu bolje prifatila,
pa pod carem jastuk poturila.
Sjede Stefan u kaveza žuta,
a Milica stade cara dvorit’.
Besjedi joj srpski car Stefane:
„Ćeri moja, dugo jadna bila,
sa kime si čedo zadobila?“
Kad to čula Milica đevojka,
odista se mlada prepanula;
ćuti cura, ništa ne besjedi.
Opet care poče besjediti:
„Ćeri moja, dugo jadna bila,
sa kime si čedo zadobila?
Kunem ti se Bogom istinijem,
i tvrdu ti božju vjeru dajem
da ti ništa učiniti neću,
ako meni po istini kažeš