Spomenik Filipu Višnjiću u Kruševcu, Vikipedija

Bože mili! Čuda velikoga!
Kad se ćaše po zemlji Srbiji,
Po Srbiji zemlji da prevrne
I da druga postane sudija,
Tu knezovi nisu radi kavzi,
Nit’ su radi Turci izjelice,
Al’ je rada sirotinja raja,
Koja globa davati ne može,
Ni trpiti Turskoga zuluma;
I radi su Božij ugodnici,
Jer je krvca iz zemlje provrela,
Zeman doš’o, valja vojevati,
Za krst časni krvcu proljevati,
Svaki svoje da pokaje stare.
Nebom sveci staše vojevati
I prilike različne metati
Viš’ Srbije po nebu vedrome;
’Vaku prvu priliku vrgoše:
Od Tripuna do svetoga Đurđa
Svaku noćcu mjesec se vataše,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Drugu sveci vrgoše priliku:
Od Đurđeva do Dmitrova dana
Sve barjaci krvavi idoše
Viš’ Srbije po nebu vedrome,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
Treću sveci vrgoše priliku:
Grom zagrmi na svetoga Savu
Usred zime, kad mu vreme nije,
Sinu munja na časne verige,
Potrese se zemlja od istoka,
Da se Srblji na oružje dižu,
Al’ se Srblji dignut’ ne smjedoše.
A četvrtu vrgoše priliku:
Viš’ Srbije na nebu vedrome
Uvati se sunce u proljeće,
U proljeće na svetog Tripuna,
Jedan danak tri puta se vata,
A tri puta igra na istoku.
To gledaju Turci Bijograci,
I iz grada svi sedam dahija:
Aganlija i Kučuk-Alija,
I dva brata, dva Fočića mlada,
Memed-aga i šnjime Mus-aga,
Mula Jusuf veliki dahija,
Derviš-aga gracki taindžija,
Starac Fočo od stotine ljeta,
Sve sedam se sastalo dahija
Bijogradu na Stambol-kapiji,
Ogrnuli skerletne binjiše,
Suze rone, a prilike glede: