Đevojka je svoje oči klela:
„Čarne oči, da bi ne gledale!
Sve gledaste, danas ne viđeste
Đe prođose Turci Lijevljani,
Provedose iz gore hajduke:
Vujadina sa obadva sina.
Na njima je čudno odijelo:
Na onome starom Vujadinu,
Na njem’ binjiš od suvoga zlata,
U čem paše na divan izlaze.
Na Miliću Vujadinoviću,
Još je na ‘njem ljepše odijelo.
Na Vuliću, bratu Milićevu,
Na glavi mu čekrkli čelenka,
Baš čelenka od dvanaest pera,
Svako pero po litru zlata.“

Kad su bili bijelu Lijevnu,
Ugledaše prokleto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se kula.
Tad govori stari Vujadine:
„O sinovi, moji sokolovi,
Vidite li proklijeto Lijevno,
Đe u njemu bijeli se kula?
Onđe će nas biti i mučiti:
Prebijati i noge i ruke,
I vaditi nase oči čarne.
O sinovi, moji sokolovi,
Ne budite srca udovička,
No budite srca junačkoga,
Ne odajte druga ni jednoga,
Ne odajte vi jatake naše
kod kojih smo zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali.
Ne odajte krčmarice mlade,
Kod kojih smo rujno vino pili,
Rujno vino pili u potaji!“

Kad dođoše u Lijevno ravno,
Metnuše ih Turci u tavnicu,
Tavnovaše tri bijela dana,
Dok su Turci Vijeć’ Vijećali
Kako će ih biti i mučiti.
Kad prođose tri bijela dana,
Izvedoše starog Vujadina,
Prebiše mu i noge i ruke.
Kad stadoše oči vadit’ čarne,
Govore mu Turci Lijevljani:
„Kazuj , kujo, stari Vujadine,
Kazuj, kujo, družinu ostalu,
I jatake kud ste dohodili,
Dohodili, zime zimovali,
Zimovali, blago ostavljali,
Kazuj, kujo, krčmarice mlade,
Kod kojih ste rujno vino pili,
Pili rujno vino u potaji.

Al’ govori stari Vujadine:
„Ne ludujte, Turci Lijevljani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
Koje su konj’ma utjecale,
I ne kazah za junačke ruke,
Koje su koplja prelamale,
I na gole sablje udarale,
-Ja ne kazah za varljive oči,
Koje su me na zlo navodile,
Gledajući s’najviše planine,
Gledajući dole na drumove,
Kud prolaze Turci i trgovci.“


Eduard Jovanovic

Dizajner, web developer i ilustrator. Zaljubljenik u prirodu i putovanja. Osnivač reSabi Media grupe.