Vuk Stefanović Karadžić je bio srpski filolog, reformator srpskog jezika, sakupljač narodnih pesama i pisac prvog rečnika srpskog jezika. Vuk je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX veka.
Rođen je u Tršiću kod Loznice (26. oktobra/6. novembra 1787) i jedini je preživeli od devetoro dece, po narodnom verovanju zahvaljujući imenu – Vuk, koje ga čuva od veštica i nečistih sila.
Detinjstvo i mladost
Pisanje i čitanje je naučio od rođaka Jevte Savića Čotrića, koji je bio jedini pismen čovek u kraju. Obrazovanje je nastavio u školi u Loznici, ali je nije završio zbog bolesti. Školovanje je kasnije nastavio u manastiru Tronoši. Kako ga u manastiru nisu učili, nego terali da čuva stoku, otac ga je vratio kući.
Na početku Prvog srpskog ustanka, Vuk je bio pisar kod cerskog hajdučkog harambaše Đorđa Ćurčije. Iste godine je otišao u Sremske Karlovce da se upiše u gimnaziju, ali je sa 19 godina bio prestar. Jedno vreme je proveo u tamošnjoj bogosloviji, gde je kao profesor radio Lukijan Mušicki.
Vuk u Beču
Nakon sloma ustanka preselio se u Beč, 1813. godine. Tu je upoznao Jerneja Kopitara, cenzora slovenskih knjiga, na čiji je podsticaj krenuo u prikupljanje srpskih narodnih pesama, reformu ćirilice i borbu za uvođenje narodnog jezika u srpsku književnost. Vukovim reformama u srpski jezik je uveden fonetski pravopis, a srpski jezik je potisnuo slavenosrpski jezik koji je u to vreme bio jezik obrazovanih ljudi.
U Beču je upoznao i svoju suprugu Anu Mariju Kraus sa kojom je imao mnogo dece od kojih su svi osim kćerke Mine i sina Dimitrija, umrli u detinjstvu i ranoj mladosti.
Godine 1814. je u Beču objavio zbirku narodnih pesama koju je nazvao „Mala prostonarodna slaveno-serbska pjesnarica“. Iste godine je Vuk objavio „Pismenicu serbskoga jezika po govoru prostoga naroda napisanu“, prvu gramatiku srpskog jezika na narodnom govoru. Iduće godine je izdao drugu zbirku narodnih pesma pod imenom „Narodna serbska pesnarica“.
Zbog problema sa knezom Milošem Obrenovićem bilo mu je zabranjeno da štampa knjige u Srbiji, a jedno vreme i u austrijskoj državi. Svojim dugim i plodnim radom stiče brojne prijatelje, pa i pomoć u Rusiji, gde je dobio stalnu penziju 1826. godine.
Gradonačelnik Beograda
Sjedinjenjem Magistrata i Suda beogradskog u proleće 1831. godine, Vuk Karadžić je imenovan 29. marta 1831. za predsednika te institucije, što se u današnjim terminima smatra gradonačelnikom Beograda.
Pozne godine
Kao godina Vukove pobede uzima se 1847. jer su te godine objavljena na narodnom jeziku dela Đure Daničića „Rat za srpski jezik“, „Pesme“ Branka Radičevića, Njegošev „Gorski vijenac“(pisan starim pravopisom) i Vukov prevod Novog zavjeta, ali Vukov jezik je priznat za zvanični književni jezik tek 1868. četiri godine, nakon njegove smrti.
Vuk je umro u Beču 7. februara 1864. Posmrtni ostaci preneseni su u Beograd 1897. godine i sa velikim počastima sahranjeni u porti Saborne crkve, pored Dositeja Obradovića. Počasni je građanin hrvatske prestonice, grada Zagreba.
Leave a Reply