"Savo vodo, valovita, ladna,
zberi, Savo, naše dušmanine!"
Posjekoše Oštroč-kapetana
u Njemačkoj pred bijelom krčmom,
ne stide se cara ni ćesara."
Kad to začu Kulinova kada,
ljuto cvili, do Boga se čuje,
jadikuje kano kukavica
a prevrće kako lastavica;
pa ovako prokljinati stade:
"Beo Šapcu, ne bijelio se,
već u živoj vatri izgorjeo,
jer kod tebe Turci izgiboše!
Crni Đorđe, da te Bog ubije!
Otkako si ti zakrajinio,
mlogu ti si majku ucv'jelio,
a ljubovcu u rod opremio,
i sestricu u crno zavio,
i mene si jadnu ucv'jelio,
jer mi zgubi moga gospodara,
gospodara Kulin-kapetana.
Pope Luko, rana dopadnuo,
jer pogubi pašu Sinan-pašu,
koji znade Bosnu sjetovati?
O Milošu, puška te ubila,
jer pogubi Memed-kapetana,
kojino je bio desno krilo
c'jele Bosne i njene krajine?
O Jakove, da te Bog ubije,
tvoji dvori pusti ostanuli,
jer pogubi Dervent-kapetana?
O Čupiću, žalosti dočekô,
jer pogubi mulu sarajevskog,
koji znade i caru suditi?
O Kitože, ne zelenio se,
Smiljaniću, ne veselio se,
jer pogubi Bešireva Asu,
koga ljepšeg u svoj Bosni nema?
Ostade mu zlato isprošeno!
O Cincare, da te Bog ubije -
malo jada po Turčiji radiš,
ja šta tražiš po zemlji Njemačkoj?
jer pogubi Oštroč-kapetana,
ludo d'jete, jedinca u majke?"
To govori Kulinova kada,
to govori, a s dušom se bori;
dolje pade, gore ne ustade,
već i ona crče od žalosti.
Tekst preuzet sa Wikisource
Više info o boju na Mišaru na Vikipediji
