Početak bune protiv dahija

Al’ govori Fočić Memed-aga:
„Moj babajko, ne slušam te stvari."
To izreče, a na noge skoči,
I za njime ostale dahije,
Pak na gradu baciše topove,
Na dukate pokupiše vojsku,
Nji četiri velike dahije:
Aganlija i Kučuk-Alija,
Mula-Jusuf, Fočić Memed-aga,
Na četvero razd’jeliše vojsku,
Nji četiri, k’o četiri brata,
Pak na gradu otvoriše vrata,
I odoše s vojskom po teftišu
Kroz njihovih sedamn’est nahija.
Prvog srpskog kneza prevariše:
Domamiše kneza Palaliju
I u Grockoj njega pogubiše;
I Stanoja kneza iz Zeoka
Prevariše, pa ga pogubiše
U njegovu dvoru bijelome.
Prevariše Marka Čarapića,
Prevariše, te ga pogubiše;
I Gagića Janka buljubašu
Iz Boleča sela malenoga;
Pogubiše kneza Teofana
Iz Orašja Smederevske na’je;
Ta i kneza Petra iz Resave,
Prevariše Mata buljubašu
Iz Lipovca blizu Kragujevca,
Te i njega mlada pogubiše,
Moravcima crkvi dopadoše,
I tu Adži-Đera pogubiše,
A Ruvima u grad opremiše,
I u gradu njega pogubiše.

Memed-aga u Valjevo dođe:
Grbović se bješe osjetio,
Pa Grbović na stranu pobježe,
A dođe mu obor-knez Aleksa,
I dođe mu Birčanin Ilija,
Obojicu vata Memed-aga,
Bijele im savezao ruke,
Pa ih vodi na most Kolubari;
A kad viđe obor-knez Aleksa,
Da će Turci oba pogubiti,
Tad’ on reče Fičić Memed-agi
„Gospodaru Fočić Memed-aga!
„Pokloni mi život na mejdanu,
„Evo tebi šeset kesa blaga."
Memed-aga govori Aleksi:
„Ne mogu te, Aleksa, pustiti,
„Da mi dadeš i sto kesa blaga."
Al’ besjedi Birčanin Ilija:
„Gospodaru, Fočić Memed-aga!
„Evo tebi i sto kesa blaga,
„Pokloni mi život na mejdanu."
Veli njemu Fočić Memed-aga:
„Ne budali, Birčanin Ilija!
„Tko bi gorskog upustio vuka?"

Memed-aga viknu na dželata,
Dželat trže sablju ispod skuta,
Te Iliji odsiječe glavu;
A Aleksa sjede na ćupriju,
Pa ovako poče govoriti:

„Bog ubio svakog rišćanina,
„Koji drži vjeru u Turčinu!
„Ah Jakove, moj rođeni brate!
„Ti ne drži vjere u Turcima,
„Đe s’ udesiš, udri se s Turcima."

Još Aleksa govoriti šćaše,
Ali dželat govorit’ ne dade,
Trže sablju, odsječe mu glavu.
Kada do dva kneza pogiboše
Na ćupriji nasred Kolubare:
Knez Aleksa, Birčanin Ilija:
Adži-Ruvim nasred Biograda,
Jednog dana, a jednoga časa:
Viš’ njih jarko pomrčalo sunce.
Memed-aga konaku pohiti,
Ne bi l’ još kog Srba zastanuo,
Da još bira đekog da pos’ječe.
Al’ kad Srbi žalost opaziše,
Iz čaršije na mah pobjegoše,
Memed-agi nijedan ne dođe.
Kad to viđe Fočić Memed-aga,
Odmah pozna, da gore uradi,
I odmah se bješe pokajao,
Al’ se veće dockan pokajati,
Već povika dvanajest delija,
I Uzuna svoga kavedžiju: